Francuski filozof Geoffroy de Lagasnerie pita se kako misliti u lošem svijetu koji obilježavaju svakodnevno nasilje i izrabljivanje. Mogli bismo parafrazirati njegovu dilemu u kako raditi filmske festivale u lošem svijetu. Nikada nije bilo više filmskih festivala. Dok pišem ovaj tekst njihova brojka procjenjuje se na gotovo deset tisuća manifestacija diljem svijeta. Nažalost većina ih prati tržišnu i neoimperijalističku logiku u kojoj selekcija i brendiranje idu ruku pod ruku, a geslo je konstantna ekspanzija. Mediokritetstvo je postalo glavni estetski standard – ništa ne riskirati, ništa ne dovoditi u pitanje, gajiti maksimalnu estetsku i političku korektnost koja neće zastrašiti i otjerati ni sponzore ni široku publiku i njihova prozaična očekivanja utemeljena na najširem mogućem konsenzusu. Stoga me iznimno veseli održavanje trećeg izdanja UNSEEN festivala i poziv da selektiram dio ovogodišnjeg filmskog programa. Ohrabrujuće je postojanje inicijative koja u javnom prostoru Cavtata nastoji preispitati uvriježene načine gledanja te demontirati znanja/moći. Doba u kojem živimo karakterizira brojnost šokantnih proturječja i tragičnih paradoksa s kojima se suočavamo na svakom koraku, stvarajući probleme koji opterećuju naše sposobnosti za razumijevanje i oslobađajući sile koje ne možemo kontrolirati. Američki mislilac Lewis Mumford još je u prvoj polovici 20. stoljeća bio preokupiran budućnošću umjetnosti u svijetu podređenom neumjerenom i jednostranom razvoju mašine. Jedna od njegovih najvećih zamjerki je kako smo postali idioti po pitanju estetike – idioti prvenstveno u starogrčkom smislu bivanja osoba koje su u potpunosti reducirane na privatnu sferu i nesposobne komunicirati ili razumjeti jedne druge. U takvom kontekstu festivali bi trebali biti mjesta stvaranja novih društvenih zajednica i novih susreta u kojima značenja nisu primarno sadržana u celuloidnoj vrpci ili digitalnom zapisu već u razgovorima između umjetnika i umjetničkog djela, između umjetničkog djela i publike te u konačnici između različitih publika. Pritom filmovi funkcioniraju kao mostovi koji spajaju različite ljude, priče i fragmente kulture. Pozivam vas da nam se pridružite na mini-putovanju kroz subverzivne slike, riječi i djela. Izabrani filmovi svaki na svoj način proširuju horizont pogleda i pokušavaju odgonetnuti koja je to danas društvena uloga umjetnosti.
Najbolje kratkometražno ostvarenje ovogodišnjeg SFF-a istovremeno je feministička posveta, ruminacija performansa i portret suvremene Atene. U KG Cynthija Madansky okreće se grčkoj anarhističkoj poetesi i glumici Katerini Gogou kao izvoru inspiracije. Katerina Gogou rođena je 1940. godine u Ateni, a 1993. počinila je samoubojstvo. Bila je i ostala ključna figura radikalne političke i kulturne scene u Grčkoj 70-ih i 80-ih. Madansky priziva njezinu nedodirljivu savjest i neuništiv sanjarski duh. Gogouina zbirka poezije Tri kliktaja ulijevo susreće glazbeni zapis redateljičine stalne suradnice, slavne harpistice Zeene Parkins, dok se filmski jezik suprotstavlja performansu kao glavnoj pokretačkoj sili. Drugi kratkiš u programu Potpisao sam peticiju (I Signed the Petition) Mahdija Fleifela filmski je dokument jednog telefonskog razgovora. Netom nakon što je potpisao online peticiju protiv nastupa Radioheada u Tel Avivu, Palestinac u egzilu zapada u paničnu spiralu preispitivanja, sumnje i osjećaja nemoći – u dijalogu s prijateljem analizira posljedice svoje odluke da javno podupre kulturalni bojkot Izraela. Postoji li uopće takva stvar kao što je izbor za „prezrene na svijetu“ ili je mogućnost držanja po strani samo iluzija, nedopustivi luksuz? Znači li išta potpisati ili ne potpisati komad papira?
Najbolji dokumentarni film 12. izdanja SFF-a djelo je francuskog filmaša Jean-Gabriela Périota za kojeg je snimanje filmova prije svega politički čin. Nakon što je ispisao potentnu kroniku o filmskim aktivnostima frakcija njemačke krajnje ljevice tijekom 60-ih i 70-ih, u filmu Naši porazi (Nos defaites) ulogu snimatelja preuzimaju pariški srednjoškolci. Autor će ih najprije natjerati da rekonstruiraju isječke iz seminalnih komada koji su obilježili pariški svibanj ’68. (Godardova Kineskinja, Karmitzovi Drugovi, Markerov À bientôt, j’espère i Willemontov La Reprise du travail aux usines Wonder i dr.), da bi ih potom angažirao u diskusiji o istima. Périot preispituje neuspjeh svoje generacije u prenošenju znanja i iskustva vlastite borbe mlađoj generaciji. Kako nas je nedavno podsjetio Jean-Pierre Duteuil, Maj ’68. nikako nije bio slučajan i besposljedičan povijesni događaj, ali je svođenjem na čisto kulturnu dimenziju ispražnjen od svojeg subverzivnog sadržaja. Revolucionarna misao i kritika kapitalizma u takvim povijesnim rekonstrukcijama redovito bivaju izbrisani ili minimalizirani, i to često prešutnim ako ne i aktivnim pristankom samih aktera. Périot također preispituje budućnost filmskog medija kao oruđa za mijenjanje svijesti i postizanje društvenih promjena, te potencijale i ograničenja politički angažirane kinematografije i revolucionarne akcije. Iako naslov filma zvuči prilično pesimistično, sȃm film to nije – Périot nas tjera da prigrlimo svoje poraze, izdignemo se iznad njih i zajedničkim snagama pokušamo iznaći nove načine suradnje i razmišljanja o filmu i društvu te njihovoj isprepletenosti. Iako njegova potraga ne završava pobjedom, kao ni nepobitnim produbljivanjem studentskog političkog angažmana, kraj filma ipak ostavlja prijeko potrebnu nadu da se borba i dalje nastavlja – kako na ekranu tako i na terenu.
Tu je i novi dokumentarac još jednog SFF-u dobro poznatog sineasta. Stéphane Goël, švicarski redatelj i jedan od osnivača aktivističkog kolektiva Climage u filmu Otočanin (Insulaire) vodi nas na udaljeni čileanski otok Robinson Crusoe, poprište nesvakidašnjeg utopijskog projekta. Davne 1877. švicarski aristokrat Alfred von Rodt kupio je otok Robinson Crusoe koji pripada vulkanskom arhipelagu Juan Fernandez. Taj otok postao je njegovo utopijsko „malo kraljevstvo“ na kojem je između ostalog bio prefekt, ministar carine i poštanskih usluga. Ovaj zagriženi optimist, neumorni istraživač i neprikosnoveni pobunjenik bezuspješno je gomilao projekte u nadi da će razviti resurse ovog nerazvijenog i ogoljenog komada stijene. Upoznajemo i današnje žitelje otoka koji nastanjuju svega četiri posto njegove ukupne površine. Oni nisu ni Čileanci ni Švicarci no gaje snažan osjećaj autohtonog identiteta i averziju prema svemu što dolazi izvana. U uvjetima masovnog turizma njihov otok postaje meta turista koje lokalci nazivaju „plasticas“ jer im na odlasku ostavljaju samo gomilu plastičnog otpada. Upravo kao u Huxleyjevom literarnom Otoku ovoj izoliranoj utopijskoj zajednici zlokobno se približavaju pošasti vanjskog svijeta jer kao što nijedan čovjek nije otok, tako u eri globalizacije i putešestvija suvremenog kapitala nijedan otok nije otok to jest sasvim sȃm za sebe. Dok je barun von Rodt mogao izabrati život u dobrovoljnom progonstvu, život „okružen prijetnjama u srcu kraljevske sreće“ (Camus) njegovi potomci uzaludno traže političku autonomiju i bore se za očuvanje svojeg načina života (iako većinom razumljiva, njihova borba za „čistoću“ povremeno poprima zabrinjavajuća obilježja zadrtosti). Goël svoj filmski insularij gradi povezujući von Rodtova zagonetna no promišljena pisma (francuski glumac Mathieu Amalric preuzima ulogu naratora i svojim glasom otjelovljuje von Rodtove misli) i dokumentarističke slike otočne svakodnevice, njezinih pustih i čarobnih krajolika, te podjednako enigmatičnih stanovnika. Rezultat je film koji razmišlja naglas, film koji neprestano preispituje postojeći poredak stvari.
Dina Pokrajac